Izdajnik. Odmetnik. Mitsko čudovište. Mrzitelj Hrvata. Najveći nepoznati hrvatski pjesnik. Sve su ovo nazivi, titule, kojima se časti lik i djelo Gorana Babića. U recentnijoj, službenoj hrvatskoj povijesti književnosti i kritici o njemu se ne može pronaći zapisa, a ako ga se i spomene, to je isključivo od strane onih dežurnih branitelja hrvatstva i njima pripadajuće slike hrvatske kulture i književnosti. Dakako, tonovi u kojima ga tada spominju su bezrezervno osuđujući, napadački; jednodimenzionalni. Jednostavno, hrvatska književna i kulturna javnost (ili bolje, društvo u cjelini) nije imala obzira i volje prijeći preko Babićevih stavova i njegova odlaska iz Hrvatske te sudbonosne ’91., kada on, u vihoru tadašnjih društvenih i političkih promjena, ne mijenja svoj predznak i ostaje vjeran antinacionalističkim i socijalističkim dogmama. Činjenica da je pobjegao baš u Beograd nimalo mu nije išla na ruku. Zajedno s tim, Babić već tokom 70ih i 80ih, svojim užarenim polemikama i osvrtima, stječe mnoštvo neprijatelja, čiji su napadi postali tim žešći nakon što su ti isti iz njegovih napisa spretno preplivali u nove, „demokratske“ vode i prilike.
U pjesničkim antologijama od 1991. na ovamo njegovi se stihovi pojavljuju samo u antologiji Stijepe Mijovića Kočana „Skupljena baština“, iz 1993., u trenutcima dok je Babićevo djelo još donekle, barem vremenski, prisutno. U svom prikazu hrvatskoga pjesništva od 1950.-2000. Cvjetko Milanja u odjeljku posvećenom Babiću navodi da se u vrijeme posljednjega desetljeća dvadesetoga stoljeća o njemu iz razumljivih razloga šuti, ali i da drži književno-povijesnom činjenicom progovoriti o njegovu pjesništvu, s napomenom da o njemu kao ideološkom i nacionalnom odmetniku valja govoriti u drukčijem kontekstu, jer je i ta njegova ideološka putanja puna paradoksalnih obrata (Milanja, 2003; 281.). Međutim, upravo je ta činjenica „ideološkog odmetnika“ skrenula pogled sa Babićevog djela, sa Babića kao pjesnika, a o „razumljivim razlozima šutnje“ da se i ne govori. Jedan od rijetkih, u novije vrijeme, koji je upozoravao na činjenicu da se jedno značajno književno djelo zaboravlja i odbacuje zbog neknjiževnih razloga bio je Miljenko Jergović; omogućivši tim putem da se, među neupućenima, za Babića uopće i čuje. Jergović je u par navrata u kolumnama objavljenima u dnevnim listovima i na svome portalu jergovic.com podsjećao javnost na ovoga pjesnika, raskrinkavajući isključivost i malograđanštinu hrvatske kulture i književnosti, koja se olako odriče „nepodobnih“ autora. I kao što Jergović na jednom mjestu ističe, hrvatska kultura šuti o Babiću i time pada na ispitu sustava vrijednosti, jer ako se može odijeliti pisca (umjetnika) od građanske osobe u liku Ezre Pounda, Knuta Hamsuna ili pak Mile Budaka, onda se to može i mora učiniti i sa Goranom Babićem. On ako i jest otišao na način koji je otišao, ne sugerira nam da to mora umanjiti značaj njegovoga djela. Istini za volju, Babićev slučaj nije usamljen, jer je lista onih koji su, zbog ovih ili onih razloga (a zapravo i jednostavno, samo zato što ne odgovaraju dežurnom stavu i diskursu hrvatske kulture) marginalizirani, prebrisani, zamijenjeni, poduža. Jedan drugi veliki pjesnik, koji je također svojevremeno „iz razumljivih razloga“ bio prešućen, dao je prikladan rezime i analizu te kulture – lakše ju je voljeti iz daljine.
Babić je, eto, sad na finoj udaljenosti od ikakve bilješke u hrvatskoj književnosti, i ako je suditi po njegovu svjedočenju, to mu nimalo ne smeta. Dapače. Kao što, na žalost, ta činjenica ne smeta ni hrvatskoj književnosti.
Ovim putem pokušat će se ukazati na Babića pjesnika; pokušat će se načiniti uvid u njegove zbirke te ustvrditi glavni ton njegovoga pjevanja i obilježja njegovoga djela, glavne odlike i značajke.
***
Goran Babić spada među najplodnije hrvatske književnike. Objavio je preko tridesetak knjiga poezije, a javio se i u ostalim raznim književnim žanrovima (esej, putopis, polemika, drama). Također se bavio novinarstvom, uređivao neko vrijeme časopis „Pitanja“ te kasnije list „Oko“, putem kojega je, kako je već naznačeno, svojom beskompromisnom oštricom pera u polemikama stao na žulj brojnim neistomišljenicima.
Novija hrvatska književnost, prvenstveno njen lirski dio, voli se promatrati i valorizirati kroz prizmu generacijske pripadnosti i time svojstvenim zajedničkim osobinama tematike i stila, najčešće okupljenih oko određenog časopisa koje predstavlja glasilo grupe. Tako su određene generacije krugovaša i razlogovaca kroz 50-e i 60-e godine, a nakon toga i generacija pitanjaša, okupljenih oko istoimenog časopisa. Časopis je okupljao tada najmlađu generaciju književnika čija je zajednička osnova bila postmodernističko preispitivanje moći jezika. Pjesnike koji se javljaju u tom vremenu (Darko Kolibaš, Milorad Stojević, Branko Bošnjak, Ivan Rogić Nehajev…) karakterizira odustajanje od formalnih oblika pjesme, eksperiment jezičnim i stilskim oblicima teksta, ulazak u hermetičnost. Događa se radikalna dekonstrukcija tradicije, naglasak se stavlja na tehnički proces nastanka pjesme i kako se voli isticati, pojavljuje se prevlast označitelja nad označenim (Bagić, 2016; 24.). Karakteristike takve poezije nazvane su pjesništvom gramatološkog obrata; ukratko – avangardna postmodernistička strategija.
Goran Babić javlja se nešto ranije prije pojave časopisa „Pitanja“, koji kreće sa izlaženjem 1969. Sa sigurnošću se može reći da i površan pogled na Babićeve stihove pokazuje odmak od tada ustaljenog, gore prikazanog, generacijskog rukopisa. Njegova prva objavljena pjesma, Averzija prema alkoholu, objavljena je u časopisu „Encyclopaedia moderna“ 5/6, 1967. Pjesma je izazvala određene reakcije tadašnjih dežurnih čistunaca, a riječ je o stihovima buntovnoga i gnjevnog tona, uperenom protiv uvriježenih građanskih i društvenih vrijednosti, udarajući protiv licemjernosti i amoralnosti. Nemoguće je ne primjetiti stil beat pjesništva, na formalnom i tematskom planu, nad kojim lebde glasovi prvaka beata, Ginsberga i Ferlinghettija. Žestoki i opori slobodan stih; dugog daha, leksik razgovornog stila koji se ne libi upotrijebiti i sočnu psovku, izostavljanje interpunkcije, ravnodušan i ironičan buntovan stav – svjedoči o slobodi pjesničkoga izraza, zasigurno radikalnom u to vrijeme. Dok pjesnici gramatološkog obrata bježe od „žive“ stvarnosti, Babić udara po istoj, ne ostavši dužan ni pjesničkoj tradiciji: poslije Blokove Dvanaestorice nije napisana pjesma/ poslije Ujevića Hrvati tamburaju/ Srblji nisu ni prestajali. Pjesma će se ukoričena u zbirci pojaviti gotovo desetljeće poslije, u Noćnoj rasi, 1979. godine.
Međutim, Babićeva prva objavljena zbirka donosi radikalno drugačije iskustvo. Lapot i druge listine iz ljetopisa izlaze 1969. u biblioteci Pitanja i donose minijature lirske proze. Onodobna je kritika isticala da se materijal zbirke naslanja na horvatićevsku mitsko-povijesnu tematiku, s temama rata, ljudske tragedije, neminovnog poraza (Zuppa, 1970; 183.). Uistinu, čitava je zbirka obrubljena tonom mita i legende, naglašene alegoričnosti o neminovnom udesu povijesti i nemogućnošću bijega od usuda. Unutar tog okvira pojavljivat će se redovito slike vojni, sukoba, ratnika, pohoda, zastava, bedema, smrti, vješanja, ubijanja. Babić, upravo u vidu dočaravanja drevnih „listina“, koristi pomno izabranu leksičku i sintaktičku konstrukciju koja evocira arhaičan leksik, razrađen na temelju starinskih zapisa; jezik koji se susreće u drevnim predajama i bajkama, ponegdje podvučen gotovo kafkijanskom atmosferom.
Ova zbirka je svojevrsna i najava tema kojima će se Babić gotovo opsesivno baviti, u većoj ili manjoj mjeri, i u narednim zbirkama; gotovo arhetipski odnos čovjeka i vremena (povijesti), legendarni i mitski usud koji se izjednačava sa sadašnjošću i koji kao posljedicu donosi i odnos prema zbilji koja je premrežena osjećajima straha, tjeskobe i propasti. Babić se gotovo dramatično koncentrira upravo na one „prijelomne“, neimenovane trenutke povijesti koji djeluju na čovjeka, a koji uvijek završavaju čovjekovim porazom i rezigniranim prihvaćanjem sudbine. Karakteristično je za primjetiti da se o takvom sudbinskom zlu udesu ne može govoriti iz nekakvog transcedentalnog iskustva, već je to u samoj imanenciji stvari (Cvitan, 1983; 116.). Kritika je to znala nazvati „dijabolizacijom iskustva“, ili kako Dalibor Cvitan na jednom mjestu kaže, Babić je dao oduška gnjevu, nastojeći poeziju spustiti na čvrsto tlo naših zbivanja (Cvitan, 1983;115.).
Primjerice, pjesma O znacima iz zbirke Krabulja (1970.) glasi ovako:
? je znak božanski među znacima
u njemu je naša povijest od pradavnih vremena
od časa kad smo počeli dvojiti
i tako nas prati od starina od zipke
a naše ga žene dube u stvarima
koje katkad rabimo u zlu
zbog njega su oklopnici iz Križarskih vojni
hitali k jugu mladi i ushićeni
ta o njima su pjevale lude i trubaduri
a na obje strane plašta nosili su Ϯ umjesto ?
(jer su ih tome učili loši učitelji)
jesu li plakale njihove gospe
poslije vijesti o junačkoj smrti
kad su od zastava njihovih Saraceni pravili
šatore u pustinji za svoje dragane
? je lebdio nad njima kano duh Gospodnji
i zato su se ipak neki vratili
da bi se njegov smisao ispunio
da bi zatim preživjeli mogli kazivati
o slavnim porazima i golemu blagu
i da bi napokon njihovi potomci
mogli sudjelovati u Tridesetogodišnjem ratu
europska je povijest povijest ?
jerbo je ovakav raspored znakova
. jest znak pučanstva pošto nakon nje
prestaje sud i pamet
. je dakle znak ravnodušna svijeta
—————————————————–
a osvoje li koju vlast i zadobiju pritom vijenac
od lovora maslinovu granu to znak njihov biva !
!!!!! završavaju povelje i proglasi glavara
vladari njime davaju snagu svojim riječima
iza kojih mora biti sila ili ! jerbo je takva
narav bića koja streme prevlasti nad svijetom (…)
Pjesnik kao da semantičkom igrom izriče zablude i pokušaje čovječanstva, koje kriju nepoznavanje istinskog smisla. Čitava je povijest obilježena uzaludnim, samo da bi se taj njen isprazni smisao ispunio (prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa) a pri tom čovjek nema dovoljno snage ni sredstava da išta promijeni – čitavi naraštaji su prošli u propalim, neuspjelim pokušajima da utjelove i saznaju istinu. Koliko se god trudili to doseći, od početka vremena samo dvojimo. Samim time, dvojba se ne razriješava ni nakon smrti, jer je svejedno zapravo kakva je poruka:
i doći će na koncu opet tužne žene
zakriljenih lica s rupcem crne boje
svečanost su svijeće i cvijet blaga vonja
svejedno je borcu što mu je nad glavom
? ili slova
Pjesnik će znati u svojem izrazu dovesti u suglasnost ironiju i ozbiljnost (pjesme Izvanredna zamisao! i Radnik koji je sjedio na kranu, obje iz zbirke Ostale otvorene igre, 1969.) U navedenoj zbirci Babić će u početnom ciklusu/poemi Kraljev gambit govoriti o nužnoj potrebi nemilosrdnosti i okrutnosti, gdje izraz pomalo odlazi u apstrakcije, a nalazimo i stihove koje ponovno dozivaju odlike beat pjesništva (Poema o pušci M-49, Libar od mnozijeh razloga). Pjesme su poemičnog oblika, okrenute ka sada i ovdje te donose antimilitarističke stavove i svjedočanstva življenja u atmosferi gdje je na snazi manipuliranje birokratskih, oglašavajućih struktura koje gotovo da obuhvaćaju sve sfere života i značenja, premreženog ironijskim diskursom. Babić tu kao da nastupa u duhu šezdesetosmaške provenijencije, kako vidimo na planu stila, tematike i izraza. Uspijeva svoju poeziju učiniti otiskom vremena, ali je i odjenuti ruhom svevremenskog.
Bit će to, redovito, fabulativno pjesništvo, s pjesmama koje su doslovce napisane prozom razlomljenom u stihove, dakle slobodan stih epske voluminoznosti (Kovač, 1988; 138.), iako će Babić katkad njegovati i formu rimovanog stiha skupljenog u relativno pravilne katrene (poema Ez, 1974.). Može se reći da ta narativnost pjesme, grubost stiha, nemelodioznost, i nije slučajna, jer se jednostavno slaže sa surovim prikazom Vremena i zbilje. Drukčije se i ne može pisati o svijetu arhetipskog zla. Jednom je istaknuto da je Babić pjesnik egzistencije i stalnih ljudskih strahova (Risojević, 1980; 121.) gdje naturalističkom otvorenošću daje stanje ogoljele ljudske duše, kojemu savršeno prianja takav nemaran stil (Risojević, isto). U gradnji tema i motiva Babiću nije strano posezanje za surovostima, sve u svrhu što radikalnijeg prikazivanja zla u svijetu i čovjeku te pridavajući stvarima tamni fatalizam, za proizvodnju poezije koja izaziva „nemir“. Nerijetko će to prijeći i u gradbu groteskne slike i motiva. Uostalom, u zbirci Noćna rasa koja započinje pjesmom Ružna dunja nalaze se ovi stihovi: dodijalo mi je/pisati lijepe pjesme/dodijalo mi je, a nadalje: sad ću, neko vrijeme, nekoliko,/pisat ružno, svekoliko,/ bez ritma, boje, mirisa i zvuka,/ pjesme suhoparne i dosadne (…) Ton tih stihova gotovo je programatski, a uz izlaganje pjesničkog creda, primjećuje se i duhovito-ironijski spoj „lijepoga“ i „ružnoga“, što je zapravo i jedna od glavnih karakteristika Babićevoga pjevanja. U stvari, takvim oblikovanjem u njegovoj poeziji, kontrastom, brišu se određene konvencije neorealističnog pisma, gdje se Babića svrstavalo: taj dualitet proizvodi motive crnog humora, ironije, sarkazma u suglasnosti s „ozbiljnim“ tonom. Kritika tom pjesništvu redovito spotiče elemente približavanja estradnome, plakatnosti. U jezičnom, pak, pogledu redovito će se iscrpljivati mogućnosti jezika u vidu spajanja arhaičnog i modernog izraza, urbanog i folklornog jezika, što neće uvijek dati kvalitetom ujednačen rezultat, jer će znati doći do svojevrsnog zasićenja.
Ta je poezija u suštini duboko angažirana, etički angažirana, upravo zbog ironično-kritičkog pristupa zbilji; tj. već spomenutih motiva prikazivanja „stanja svijesti“ društva i pojedinaca kroz historijsku prizmu. Pri tom se može reći da Babić piše i političku poeziju (pamfletna Što bi morao komunizam, Noćna rasa) i tu se počesto naznačuje gorka ljudska razapetost između ideala i pragme, duhovnih vrijednosti i pojedinčeve socijalno-političke sudbine. Primjerice, pjesma Majka, starica iz zbirke Okus oskoruše, iz 1982:
Kad je Š. odlazio
s predsjedničkog mjesta
u mirovinu,
reče majka njegova,
žena od 80 godina:
Sine moj,
pazi da se ne razboliš!
Dobro bi bilo
da je moć,
koju ćeš sada izgubiti,
u istini tvojih riječi ležala,
a ne u snazi mjesta
s kojeg su izgovorene.
U suprotnom ćeš umrijeti.
Sine moj,
Pazi da se ne razboliš!
Motivi su, upravo iz navedene angažiranosti, često usmjereni otvoreno socijalno, klasno. Pjesma Kula na Trsatu iz zbirke Krabulja svjedoči tome, a još više zbirka Mjesečina, noćni lijes iz 1975, koja se može promatrati kroz očiglednu vizuru marksističkog čitanja povijesti.
Ta zbirka započinje neobičnom posvetom: Za ljetnih večeri, u Dalmaciji, u mom zavičaju, na ušću Neretve, mogu se, ponekad, iz tame, čuti krici nekog nesretnog stvora. Nevidljiva barska zmija guta žabu. Toj je žabi posvećena ova knjiga. Ta nesretna žaba, slika njene sudbine, pojavit će se u knjizi u nekoliko varijanti; u sudbini Montezume – poglavice Inka, u kneza Borne i Ljudevita Posavskoga, Matije Gupca, Spartaka i njegova vojskovođe, Stevana Filipovića…. zajedničko svim tim personama u različitim povijesnim dobima jest upravo usud, činjenica da je najveći dio ljudske povijesti niz sudbonosnih, tragičnih fragmenata. Zanimljivo je primjetiti kako autor u tim uradcima koristi dijalošku formu, te kao da, na nekakvoj nadtekstualnoj razini, vodi dijalog između tih starih vremena i sadašnjosti. U tim trenutcima, prošlost i sadašnjost su usuglašeni u zlu, nasilju, boli, klasnoj borbi i u njima prolazi život. Poetske slike su sazdane od uspomena, legendi i povijesnih činjenica, ukazujući na spone današnjeg života i povijesti. Babić se time pazi da ne upadne u jeftinu sentimentalnost ili da ne ponavlja određene načine prikazivanja iz prethodnih zbirki; zapravo se ponajviše služi ironijom, u čemu rezignirano zaključuje kako se iz povijesti i u njoj nagomilanom iskustvu nikad ništa ne nauči.
Perpetuirajući teme povijesnog usuda, „zakonitost“ cikličkog kruženja vidljiva je u pjesmi Latinska bolest, koja se javlja u zbirci Muža zmija iz 1983. Pozivajući se na Konstantina Kavafisa, obrađuje kroz vizuru prošloga trenutak sadašnjega, i postavlja pitanje kad će jednom doći kraj tome u čemu jest, aludirajući da je možda ovo tren zatišja pred oluju i gotovo kao da proriče trenutke propasti bivše države:
uzmimo historija da se ponavlja
i sve ovo neobično
na Grčku da liči
na zlatno njezino doba
sukobe i svađe nek’ rješavamo
demokratski
(premda to, često, tako naravno nije)
sloboda nam je neusporedivo veća
i što je najvažnije od sveg’
da robova, zaboga, nema
jer ako je naroda mnogo
sve su to slobodni ljudi
uzmimo da federacija naša
na savez država (grčkih) liči
opasnosti perzijske da smo se riješili
Maraton izdržavši, i Termopile
—————————————————
kratko rečeno – da bolje bit’ ne može
u čemu je onda i gdje je čuvena
klica propasti koja tu negdje
mora da se mota, u nečem da se krije
i kako se zovu
Rimljani koji će doći
Postoji još jedan korpus tematike u Babićevu pjesništvu, a to su teme zavičaja. Zavičaj ušća Neretve, s njim povezane uspomene koje taj prostor priziva i slike prohladnog mirisnog jutra, bivših prijatelja, mirnih ljeta… U tom i takvom zavičaju neće biti mjesta za primarno idilične pejzažne slike, nego će to biti Neretva po kojoj su brodili gusari, gdje se narod sukobljavao sa Mlečanima, gdje su Mlečani otimali muškarce koji su zatim, kao veslači na galijama, čekali smrt (pjesma Brašno i voda, zbirka Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom, 1991.) Ili slika groblja u pjesmi Groblje, Slivno Ravno… (Mjesečina, noćni lijes) u kojoj lirski subjekt kao da čuje glasove starih, drevnih župljana mrtve župe, gdje su gospari plamteća lika/davne gospe obljubljuju tajno, gdje se čuje kucanje srca starog doma tu, ispod Liberana pokraj mora, gdje glas koji diše sa svime time mora uskliknuti na kraju ja zadnji/tvoj ostajem/ Slivno ravno…
***
S vremenom je pjesništvo Gorana Babića po svome izričaju, konstrukciji pjesme, asocijativnosti i tematici poprimilo izrazito samosvojan ton, gdje se razaznaje osobit i autentičan rukopis. Najjednostavnije rečeno, stil je to naglašenoga narativnog tona, u kojima autor umije miješati i klasične postulate lirskog izričaja sa avangardnim eksperimentom, kulturnopovijesno referencijalno i plakatno recitativno (Kovač, 1988; 141.). Ističe se pjesnikova navika da određenu povijesnu situaciju/trenutak aktualizira, što će redovito biti kontekstualizirano negativnim pojavnostima i iskustvom (ja imam takav vid da između bezbrojnih/stvari prepoznam grešku i sestru njezinu,/nesreću; ja imam dar za propast, za mračnu/ stranu šume… kaže u pjesmi Spalimo vještice!, zbirka Suha igla, 1987.) Određeno opsesivno variranje tema i motiva kroz zbirke kao da naznačuje svojevrsno oblikovanje neprekinute mozaične poeme, (nešto slično će Enver Kazaz primjetiti u poetici Mile Stojića nakon 1993.) ispitujući položaj i značenje ljudske supstance kroz estetiku ružnoće, zla i kletve.
U zbirkama s kraja osamdesetih godina pojavljivat će se nerijetko i osoban ton pjesnika, koji će dolaziti paralelno sa društveno-političkom situacijom u zemlji i njenom odražavanju na Babićev život. Svijest o nadolazećoj kataklizmi, spoznaja o nepripadanju, činjenica da bivši drugovi okreću leđa, doprinosi Babićevu osjećaju izgnanika, a to mu ne dopušta lament i jadikovanje, nego stoičko prihvaćanje sudbine i držanje svojih stavova (pjesma Dobar, dubok žig, iz Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom). Zbirke Srča, nešto slično ogledalu i Sljepica i bdjelac (obje iz 1996.) donose pjesme u kojima prevladava osobniji i aktualniji ton, pjesme koje su anegdote ispunjene gorkim okusom i melankolijom (primjerice Mrvice kruha iz Srča, nešto slično ogledalu) a većina ih je i datirana. Primjetan je utjecaj Konstantina Kavafisa (ciklus Grčke pjesme u zbirci Sljepica i bdjelac) a vidljiv je muzikalniji i ritmičniji stih.
Babićevo djelo do danas ostaje nepročitano. Već je u zadnjim trenutcima Jugoslavije, od druge polovice osamdesetih, njegov književni uradak dočekivan pod sjenom njegova društveno-političkog angažmana. Otvoreni partijac i šuvarovac je, kako je već istaknuto, još u to vrijeme stekao zavidan broj protivnika, što je rezultiralo tek sporadičnom analizom autorovih knjiga, i već tada su polagano njegovi naslovi marginalizirani i prepuštani zaboravu. Naznačeno je kakva je njegova pozicija danas u hrvatskom društvu, i da je službeno prebrisan iz književne povijesti. Čini se da je i u Beogradu Babić ostao na marginama. Možda bi nas njegov slučaj mogao podsjetiti na već spomenutog Ezru Pounda i ono što se pjesniku događalo nakon Drugoga svjetskog rata. Međutim, Pound je imao kolege, prijatelje, koji su se znali zauzeti za njegovo djelo. Goran je, pak, usamljen. Njegova poezija, po svemu sudeći, još će čekati da bude istinski valorizirana i proučena, bar što se Hrvatske tiče.
Izvori:
Babić, Goran; Lapot i druge listine iz ljetopisa, Centar za društvene djelatnosti, Zagreb, 1969.
Babić, Goran; Ostale otvorene igre, Mladost, Zagreb, 1969.
Babić, Goran; Krabulja, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
Babić, Goran; Vjetrenjače trulo srce, Obod, Cetinje, 1974.
Babić, Goran; Mjesečina, noćni lijes, Zrinski, Čakovec, 1975.
Babić, Goran; Noćna rasa, Nolit, Beograd, 1979.
Babić, Goran; Okus oskoruše, Matica srpska, Novi Sad, 1982.
Babić, Goran; Muža zmija, BIGZ, Beograd, 1983.
Babić, Goran; Dim i zima, izbor, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.
Babić, Goran; Srča, nešto slično ogledalu, BIGZ, Beograd, 1996.
Babić, Goran; Sljepica i bdjelac, Prosveta, Beograd, 1996.
Literatura:
https://www.jutarnji.hr/arhiva/veliki-hrvatski-izdajnik-i-pjesnik/3934227/
Bagić, Krešimir; Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970. – 2010., Školska knjiga, Zagreb, 2016.
Cvitan, Dalibor; „Okus oskoruše“, Republika, XXXIX, 6/1983.
Ignjatović, Srba; „Rad u jezičkom čestaru“, Književnost, 35 (1980.) LXX/9
Kovač, Zvonko; „Umjesto pogovora“, u: Goran Babić; Dim i zima, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1988.
Milanja, Cvjetko; Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. (III. dio), Altagama, Zagreb, 2003.
Perović, Sreten; „Ironija kao samoodbrana“, Stvaranje, 31 (1976.) 1
Risojević, Ranko; „Goran Babić: Noćna rasa“, Polja, http://polja.rs/wp-content/uploads/2016/10/Polja-253-35-35.pdf
Zuppa, Vjeran; Lirika i navika, Studentski centar, Zagreb, 1970.
