Asmir Kujović, „Nestorov pehar“, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2019.
Zadnjih nekoliko godina donekle je uvriježeno pravilo da se poezija postjugoslavenskoga područja piše u ključu tzv. stvarnosne poezije. Pri tome, pjesnička bosanskohercegovačka produkcija izdvaja se s nekoliko zanimljivih autora i djela koje po značaju i kvaliteti, valjda se to može reći, odnose primat u okviru nam zajedničkih jezika. Isprepliću se u tome uglavnom tematike ratnih trauma na pojedinca i društvo, propalih snova tranzicije, zbilje potrošenih iluzija te bitnička evokacija gubitnika, marginalca i boema. Po pravilu, to je prvenstveno konfesionalna lirika, narativnoga karaktera koja se obračunava sa stvarnošću i sa zbiljskim svijetom koji osporava i obezvrjeđuje čovjeka, žrtvu dnevnopolitičkih igara i zabluda.
Asmir Kujović je pjesnik koji po mnogočemu odudara od navedenih obilježja. Pjesništvo je to koje svojom izvedbom i obradom tema kao da se odmiče od ustaljenoga standardnog korpusa, a opet, s druge strane, od tih i takvih ne bježi. Kritički zapisi (barem većina njih) dodijeljuju mu titulu jednoga od najznačajnijih pjesnika južnoslavenskoga područja, ističući metafizičnost njegove poezije. Poneki književni autoriteti govore o njemu kao o živućem klasiku, iako je ta konstatacija donijela sa sobom i prijepore, prvenstveno oko prethodne zbirke „Vidikovac“, izdane 2014. Većinom dočekana panegiricima, tu zbirku kritičar „Oslobođenja“ Đorđe Krajišnik ocjenjuje nimalo pohvalno i time privlači na sebe gnjev autora kakav je Marko Vešović, pri čemu taj obračun prelazi granice (i ukuse) književne polemike.
Krajišnikov sud za zbirku „Vidikovac“ možda jest bio prestrog i u nekim stvarima neutemeljen; međutim, sve ono što je rečeno za tu priliku djeluje preuranjeno, jer se uvelike može odnositi na novi Kujovićev uradak. Nova zbirka, „Nestorov pehar“, izašla je ove godine također u izdanju Buybooka i, mora se priznati, ne ostavlja jednak dojam kao prethodna. Za početak, predstavlja potpuni odmak od konfesionalnoga, dokumentarnog (stvarnosnoga) pjesništva – što se ne treba shvatiti kao pokuda; dapače. Formom, temama i stilom, pak, nalazi se van svakoga pomodarstva; na ovim područjima trenutno se ne može pronaći sličan svezak poezije. Pisana je u strogo vezanom stihu, najčešće formom soneta, gdje se izmjenjuju parne, unakrsne i obgrljene rime. Primjetna je daljna razrada određenih tema i motiva iz prethodne zbirke, sa stihovima koji su na eliotovski način disparatni – premreženima antikom, mitskim, apokrifnim, a nadsve pojmovima iz islamske i kršćanske religije, citatima, referencama na pop kulturu… Prisustvo Eliotovoga duha tu ne prestaje; „Nestorov pehar“ podijeljen je u tri ciklusa („U okularu nooskopa“, „Iz zelene fotelje“, „Kurs kvantnog sufizma“) a na kraju zbirke nalazi se 30ak stranica iscrpnih napomena koje imaju za zadatak objasniti neupućenome čitatelju pojmove i osobe na koje se pojedina pjesma/stih/motiv poziva. Nameću se pri tome usporedbe s Eliotovim napomenama na kraju „Puste zemlje“, međutim, još je dodirnih točaka po kojima Kujović nasljeduje velikoga pjesnika. Naime, u pojedinim slučajevima pjesnik sadržajem pogađa aktualna stanja duha – porazno stanje kolektiva, jalovost moderne civilizacije koja dogorijeva. Na ironičan način se kritizira konzumerizam i ispraznost modernoga življenja („Nedjeljni intermeco“, „Buduća Pinkova zvezda“), ovisnost o modernoj tehnologiji; sve ono što sputava čovjeka modernoga doba.
Međutim, ako se već povlači paralela s Eliotom (zasluženo ili nezasluženo), onda valja primjetiti da je on u svojim radovima „koktel“ pojmova, citata, aluzija sveo na mjeru u kojem sve navedeno ima svoje mjesto, razlog i svoju funkciju. Kod Kujovića, pak, to nije slučaj. Već spomenuti sadržaj pjesnik je ovdje opteretio gotovo enciklopedijskim korpusom iz raznih područja, i to je teret koji ni pjesnik ni zbirka nisu uspjeli iznijeti. Čitav taj konglomerat prostorno i vremenski udaljenih pojmova kabale, misticizma, sufizma… djeluje kao muzej, pri čemu se kultura stavlja na probu – gotovo da je zanimljivije čitati objašnjenja na kraju knjige, nego šetati njima kroz stihove. Moglo bi se možda protumačiti da pjesnik koristi sav taj arsenal kako bi što efektnije ukazao na nestanak i nedostatak bilo čega duhovnoga u modernome svijetu; u konačnici gubitak i onoga eliotovskoga osjećaja tradicije. Čovjek i ne može znati što je Ameša Spenta jer mu to danas, zahvaljujući googleu i iPodu, nije ni potrebno. Međutim, Kujović ovdje barata znatno širim korpusom nego što poznaje „uska“ zapadno-kulturna civilizacija, i najvažnije, čitajući većinu stihova iz „Pehara“, rezultat je prvenstveno zamor, jer stječe se samo dojam autorovoga baratanja pojmovima i jezično-ritmičkim kalamburima:
AMEŠA SPENTA
Kad iz božje saksije niču galaksije,
Ameša Spente se granaju iz eona
U kupinu menore što u Al-Aksi je;
Drevni kumiri nose činove demona.
Od Ahrimana do Adema Kahrimana,
Od animule vagule do Kaligule,
Od sjeverne Tule do Vavilonske kule
Svakom stvoru su hrana, inosušna mana
Ameretat i Kšatra (koje su zavazda
Dva od šest atributa višnjeg Ohrmazda).
Sve teži da zgrabi dvije Ameša Spente
Te da ih uknjiži u svoje dokumente.
Ostale četiri klone se kandži vraga:
Davidova zvijezda – šestokraka vaga.
Može se činiti da se Kujović na ovakav način, u određenim pjesmama, želi približiti kozmičkom Ujeviću. U takvom svojevrsnom borhesovskom labirintu pojmova, imena, asocijacija ipak je teško pronaći izlaz. Jasno je da Kujović mističan pjesnik, jasno je da ga možemo promatrati kao religioznoga pjesnika, jasno može biti što Kujović želi, međutim upitno je kako to izvodi. Iako je svjestan da njegova poezija nije „za mase“, opet, ako ćemo pjesmu gledati kao čin komunikacije, čak i kod tih „odabranih“ može doći do zastoja u istome, jer pjesnik često ne umije zadržati misao u strogoj pjesničkoj formi. U zatvorenosti takva izričaja Kujović će iscrpsti zvukovne i značenjske mogućnosti riječi, a sama tematika i sadržaj će doći na rub floskule. Igra zvuka u pojedinim pjesmama će postati toliko izvještačena da neće ostati ništa osim toga:
MITSKO JAJE
Kosmičko jaje smrskano u ja i je
Kazna je ka znanju, znaku, kazivanju
Što vraća drevne suncozorja prosjaje
Kad iz vrta voćka istjera njega i nju.
Grijeh ugriza igra, grižnjama izgara,
Vijek vječi u tijek, veče već ovi u nijek;
Svijest svi u svijet – svjetlo, tlo bez zara:
Tmine minule potmuli tuli jek.
To davno bilo davanjem davi, ko bȉlo,
I svako biće ko da još nije: biće;
U sada se sadimo, a krilo nam se skrilo
Od tame mame: svijeće što svijet sviće.
Zalog uzla zla zalud uzlazi, prosi
Oprost da uprosti prostirku prostora;
Obli se oblak oblači da oblije, orosi
U travi opalu zvijezdu pantokratora.
Uspjeliji stihovi ove zbirke jednostavno se izgube u moru ovakvih uradaka. I kada se od stilske izvedbe (stih, rima, forma) odmakne sam sadržaj, što taj sadržaj predstavlja? Potpuno neočekivano za Kujovića, pjesme ostavljaju dojam artificijelnoga, nezrele stilske vježbe, početničke vježbe sroka i metrike. Istina, jezik u ovoj zbirci miljama je udaljen od jezika kakav se danas može pronaći u poeziji, referira se na jezik pjesničke tradicije, vraća se čvrstoj metaforici; svemu danas pomalo i zaboravljenome; ali taj je jezik ovdje iscrpljen rimovanom igrom i igrom figurama dikcije – sve izvedeno djeluje nabačeno, početnički; za pjesnika Kujovićevoga kalibra pomalo razočaravajuće. Dobija se upravo ono stihoklepstvo što mu je jednom bilo spočitnuto. Ako je pjesnik ovdje tražio obnovu poesie pure, tradicije simbolizma, duhovne slike svijeta, dijaloga s tradicijom, u tome nije uspio. Rezultat je mutno apsorbiran amalgam, s mješavinom različitih tonova gdje se želja za transcedencijom pretvara u parodiju.
Uz spomenutoga Ujevića, pjesnik stilski kao da se hoće približiti još jednom uzoru – Marku Vešoviću. Međutim, Kujović nije Vešović, i koliko se god trudio ne postiže onu lakoću, okretnost, ples među riječima. Jednim stihom iz „Pehara“ Kujović je, i ne htijući, dao činjenični opis svoje zbirke: „nije ista hrana za matice i radilice“. U ovom slučaju, istina.