U osvrtu na jednu od prethodnih pjesnikovih zbirki Bekim Sejranović navodi da poezija Mehmeda Begića priziva atmosferu i slike zadimljenog polupraznoga bara – nadodajmo; u kakvoj zabačenoj, neonskim svjetlima okupanoj ulici – gdje Leonard Cohen zavodi zgodne dame a Tom Waits za klavirom, praćen finim zapusima saksofona, izgovara stihove. Sejranovićeva tvrdnja na zadovoljavajuć način opisuje doživljaj poezije Mehmeda Begića, za koju je više puta istaknuto njeno naslanjanje na „beat“ poetiku i pozivanje na rock pjesnike, na rock i jazz kulturu općenito. Begić se i općim motivima dešperacije, usamljenosti, melankolije, razočaranja i izgnanstva iz općih tokova društvenih konvencija poziva na spomenute uzore (gdje se mogu primjetiti Reed i Cohen, koje autor uostalom i sam ističe). Dakako, bilo bi banalno pojednostavljivanje svesti njegovu poeziju samo na puko oponašanje uzora glazbene provenijencije; ona ipak u svojoj cjelokupnosti nudi nešto više. Valjalo bi jednom na nekom opširnijem mjestu analizirati svu stilsku premreženost njegovih stihova.
Ovdje pak, neke od glavnih preokupacija u pjesmama Mehmeda Begića su djelomično na tragu jednoga novog uobličavanja. Taj melankolični jazz saksofon koji se provlačio Begićevim ranijim zbirkama u „Hipnozama“ je zamijenjen free jazz dionicama. Riječ je o kolekciji lirskih crtica u prozi u kojem je (najkonkretnije u prva dva ciklusa; „Oko ponoći“ i „Tristezza“) barem djelomično napuštena uloga poraženoga melankolika koju je Begić njegovao u dosadašnjim zbirkama. U tim je ciklusima ogoljen svakodnevni ja-ti ljubavni odnos; gorko – slatki obračuni, osjećaji nasušne potrebe jednoga za drugim i jednoga u drugome. Nailazimo na prikaze rastrganosti u životu ljubavnoga para, povezanosti i ovisnosti o drugome i gdje se subjekt postavlja i definira u odnosu prema Njoj; promatra se i tjelesnost i odnos prema stvarima u njihovoj okolini. Pri tome, vrijeme nije saveznik ni jednom od njih, jer baš ono može da hipnotizira najviše. Vrijeme u kojem se ljubavnici međusobno napuštaju i pronalaze zarobljava osjećaje, ostavlja prazninu i budi skepsu prema budućnosti; budi tišinu u odnosu među njima a ljubav postaje lažljiva i varljiva kakvima sve ljubavi postanu ako im ostavimo dovoljno vremena za završnu riječ. Ovisnost o drugome pak završava kao i bilo koja ovisnost. Kada se subjekt postavi prema kontekstu prostora i vremena postaje svjestan nestalnosti i nemoći da se išta promijeni: sopstvena me nemoć lišava svake odgovornosti („Okeanidin dar“); Proučavati ljubav u mom prisustvu nezahvalan je posao. Lupež je naučio dovoljno trikova da igra traje duže od tvog života („Bebop“). I opet preostaje ona spomenuta, Begićeva gromoglasna tišina u biću i oko njega, koja u ovom slučaju nije kontemplativna, nego guši: Još jedna ljubav izdiše na rukama i posao je propao taman kad si pomislio da je možda drugačije i moguće. Ruka koju ulažeš u sve što činiš više nije dovoljna. Nikad nije ni bila. Ali je barem kupovala vrijeme i zablude. Ništa se ne može popraviti i sve je kako izgleda. Ružne su čaše na stolovima i tišina je beskrajni prostor ostajanja bez zraka. („Baron Mingus je najavio njen dolazak“)
Opservacije odnosa između dvoje ljubavnika i njihova odnosa prema svijetu ponekad kao da koriste elemente automatskoga pisanja, čime Begićev rukopis ovdje postaje unekoliko hermetičniji; potez nesvojstven njegovim dosadašnjim tekstovima. Jedna pomalo nategnuta usporedba možda bi mogla pronaći određene dodirne točke između ove zbirke i „U tvom stvarnom tijelu“ Danijela Dragojevića; kao da su se određeni elementi te Dragojevićeve knjižice provukli kroz drobilicu smeća i od tih ostataka se sačinio jedan bitnički „dnevnik gladi“, kako i glasi podnaslov ove zbirke.
Istina, prisutna su pojedina opća mjesta Begićeve poetike; glad za izgnanstvom i odvojenošću, egzistencijalna nervoza ali isto tako i želja za pripadanjem Drugome. Primjerice, glas u pjesmi odustaje od drveta Branka Miljkovića; svjestan laži prihvaća ulogu poraženoga itd. Na koncu se i odustaje od ljubavi kao misterija srca i oduzeta joj je težnja k vječnosti. Doduše, Begić je pjesnik kojemu nije stalo do tematske raznovrsnosti, ali u takvim trenucima (pogotovo u završnom, trećem ciklusu) zbirka pati od padanja u repetitivnost ustaljenih motiva i fraza na koja smo od Begića već navikli; postaju plod obične rutine: Tješe te glasovi na kraju ljeta, jednog od mnogih koji će na prepad proći, zadnjeg prije metka i noževa. Međutim, ono što mene trenutno brine je strah da ću te dokraja upoznati. O čemu ćemo razgovarati kada ne ostane ničega, kada sve bude rečeno bez vriska kao konačne mogućnosti („Mogućnost vriska“). U svemu tome dolazi do zasićenja, jer Begić si ne dopušta dovoljno novih varijacija svojih tema; što je šteta jer je nekoliko pjesama ove zbirke najavljivalo otvaranje i novih horizonata. Ostaje vidjeti hoće li ih rastvoriti u narednim zbirkama ili će postati „stroj za pisanje“, kako navodi na jednom mjestu: Ne tražiš objašnjenja za ono što smatraš većim od sebe. Isto vrijedi i za pisanje. Ranije si bio siguran da smak svijeta dolazi sa blijeđenjem slova na papiru. Sad kad si ogrezao u mudrosti, znaš da se zbog toga ništa neće promijeniti. Odsustvo strasti i nestanak njenih aktera ne znači ama baš ništa.
Mehmed Begić, „Hipnoze“, LOM, Beograd, 2019.
