Darko Cvijetić, „Snijeg je dobro pazio da ne padne“, V.B.Z., Zagreb, 2019.
Pojava i uspjeh „Schindlerovoga lifta“, romanesknoga prvijenca Darka Cvijetića, gotovo je u potpunosti zasjenila pojavljivanje nove autorove pjesničke zbirke, koja je izdana skoro pa istovremeno s romanom. „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ jedanaesta je Cvijetićeva zbirka, koja nasljeduje maestralnu „Ježene kožice“ iz 2017. Reakcije na „Ježene kožice“ (a i naknadni uspjeh i nagrade što ih je osvojio „Schindlerov lift“) donijele su autoru konačno pažnju kakvu je odavno zaslužio, i to na čitavom postjugoslavenskom području; „slava“ prethodnih zbirki bila je rezervirana gotovo isključivo za BIH područje. „Kožice“ su, uostalom, nominirane za nagradu Europski pjesnik slobode, koja se dodjeljuje u Gdanjsku ove godine; nova zbirka objavljena je kod (uvjetno rečeno) „većega“ izdavača, zagrebačkog V.B.Z.-a.
Nad čitavim opusom Darka Cvijetića lebdi tematika smrti; Cvijetić je pjesnik masovnih grobnica, trauma i užasa prošloga rata, kao i onih trauma (osobnih i kolektivnih) i patnji koje su nastupile nakon završetka istoga. Cjelokupan broj autorovih pjesničkih zbirki kao da čini jednu razgranatu poemu; „Jamu“ ovoga rata, „Jamu“ za 21. stoljeće. Karakterističan je pri tome dokumentaristički pristup obradi motiva i tema te narativan stil pjesama. Ta narativnost očituje se i u upotrebi pjesme u prozi te u kombinaciji prozno-poetskih uradaka. Takvih stilskih okosnica nije lišena ni posljednja pjesnikova zbirka, gdje posebno dolazi do izričaja Cvijetićev odnos prema jeziku, ona jezična groznica na koju nas je autor naviknuo u prethodnim zbirkama; njegove vješte igre začuđujućih – nadrealističkih konstrukcija, stvaranje neologizama i metafora, skoro pa kolažno povezivanje različitih tematskih okvira u jednoj pjesmi. Poetski postupak, stvaranje pjesme, kod Cvijetića dobija jedno potpuno drugačije viđenje nego što je današnjoj produkciji uvriježeno. Jezik Cvijetićeve poezije nadograđuje se na intuiciju, pomaže kompletirati iskustvo; u ovom slučaju u suočavanju s problemom smrti. U knjizi je vidljiv odmak od one vrste angažiranosti prethodnih zbirki, od bilježenja traumatskih posljedica ratnih smrti, jer se ista ovdje ne promatra (samo) kao produkt ratnih stradanja, masovnih grobnica ili onoga što dolazi nakon njih – doživljaj i problem smrti ovdje je u mnogočemu drugačije prirode, ona se sagledava iz gotovo ontološkoga kuta; individualnoga prihvaćanja i objašnjavanja toga neminovnog dolaska usuda. Suočavanje sa smrću ovdje je prvenstveno osobna stvar, ona je očekivana i kao da se pripremamo na nju; a razlog tomu leži u činjenici, kako navodi Semezdin Mehmedinović u pogovoru knjige, da je novi uradak obilježen smrću pjesnikova oca. Premreženi su doživljaji lirskoga ja i neimenovanih persona sa anegdotalnim prikazima povijesnih ličnosti prema odnosu preživljavanja gubitka i trauma koje ono donosi. Unutarnju vezu čitave zbirke čine prikazivanja sličnih sudbina ili tematsko-motivskih cjelina koje se ponavljaju u sklopu različitih sadržaja, čime se postižu jasno kristalizirani asocijativni kompleksi. Redovito su prisutne slike bolnica, sanatorija, posljednjih ljudskih postaja prije nego se zemlja u nama prelije u sebe. Lični gubici i njihovo nadilaženje, pitanje mogućnosti utjehe u religiji i umjetnosti te potraga za pravom riječi vidljiva je u većini pjesama. Riječi su ostale da vise u zraku/ jedva sam ih skupio/da bih imao čime disati, kaže u pjesmi „Oplakotina“. Primjetno je upravo to traženje pravoga odnosa prema riječi, riječi koja bi znala nadomjestiti težinu i prazninu gubitka – u konačnici, naći pravu riječ koja bi bila dostojna izgovaranja i nošenja značenja u ovom vremenu i svijetu jer valja kraćim riječima ušparavati pljuvačku; riječi koje bi na valjan način objasnile fenomen življenja i fenomen smrti. Cvijetić je pjesnik gustoga, tenzijama ispunjenog jezika (tenzijama u onom novokritičkom smislu), raskošne metaforike i asocijativnosti. On je pjesnik koji traži odgovorno korištenje riječima, a njegova „igra“ s njima, supostavljanje, ne dopušta nikakvu mimikriju niti dopušta da se njihovo značenje raspe kao kosti razbacane po različitim masovnim grobnicama:
Značenje riječi nije nikako najvažnije. Važnija je
sjenka riječi.
Ona ne znači, a ovisi o pravilno postavljenom
osvjetljenju uz riječ.
Jezik uvaljan u pustinju.
Od osvita svijeta, ljudi su imali misao da su san i
spavanje, zapravo, prirodno stanje čovjekovo.
Da smo budni – da jedemo, množimo se, radimo
ili ratujemo – samo da bi dolaskom noći, na miru
zaspali.
Lišeni sjenke.
Cvijetićev jezik ne oponaša zbilju, on u pjesmama postaje zbilja za sebe. Izrazito sugestivan prikaz odnosa prema umiranju i suočavanja sa smrti najbližih dan je i u primjerima gorkih migrantskih sudbina, kao u pjesmi „Kolajna Ajlana“ (gdje pjesnik na izniman način spaja naraciju, poetske slike, biblijsku simboliku sa nemogućnošću utjehe u vjeri) ili u slučaju pjesme „Što zapiše nemaran vrtlar ocu iza smrti“:
Mama i ja gledamo kviz Potjera
Otac pored umire
“Lovac odgovara točno
Dva je koraka iza vas“
(…)
Tatine plastične gornjovilične zube
Ostavio u kutiji, u špajzu
Na kutiji piše ime još od operacione sale
Iza zimnički orasi u kesi, ljetos krskani
Nebo je bilo vruće
S koliko prijetnje sam se molio
Pokretima kažiprsta u zraku
Kao da omotavam ptičji vrat i lomim kičmicu
Dok život nehajno teče dalje, svi ostaju neutješni, svi sa samima sobom. Nesreće i patnja se događaju nepogrešivo, a za to vrijeme – da parafraziramo Audena – brod mora nekamo doći i mirno plovi dalje.
Cvijetićeva poetika svjedočenja, kako je primjećeno, ovdje poprima (i) novu dimenziju. Samim time, autor izbjegava zamku ponavljanja motiva i slika prethodnih uradaka te svojevrsni zamor materijala i padanje u manirizam. Autorova duboka sućutnost, humanizam i pomalo nježan ton miješa se sa jednim „eksperimentalnim“ pristupom jeziku; jezik ovdje nije uljuljkan u običnost i pasivnost, nego proizvodi one zvukovne i značenjske eksplozije koje zaziva Marko Pogačar u eseju „Bomba u jeziku“. Cvijetićev jezik je dokazao u prethodnim zbirkama da može biti i jest kritička refleksija društvenog ovdje i sada (Pogačar), jer ne čuva ničije (pa ni svoje) tlo pod nogama, a ovom zbirkom je definitivno potvrdio Mehmedinovićevu konstataciju da je jedan od najdragocjenijih pjesnika što su se dogodili ovome jeziku. Treba hrabrosti i odgovornosti za ovu tvrdnju, jer se olako i nezasluženo zna dati, ali pjesnik koji se već sada može smatrati klasikom.
