Gledajući svoje sokolove i slugu kako se slatko igraju i po livadi prndecaju, Ahmet je namještao svoje noge koje su drhtale od umora, od starosti, od godina i od straha da uskoro više neće moći ni korak da pruže, a kamoli da poskakuju i igraju se s djecom. Ta primisao se zavuče u njegovo tromo tijelo i prodrma naslage davno zamrlih misli koje počeše da izlijeću iz mozga kao pčele kad se uzbude u košnici.
Djeca su tako sitna, mlada, a on star. Pred njima je nepregledno more, a pred njim potok koji samo što nije presušio. Njihova sreća je nesvjesna, bezazlena, sama sebi dovoljna. Svaka sreća ima lice, ali ima i naličje. I kad je čovjek svjestan naličja, onda je sreća dublja, šira, punija.
Od straha da će mu djeca uskoro ostati sama na životnom mejdanu, da će biti prepuštena sama sebi, stisnu mu se srce, oči zarosiše, ali ne zaplaka. Stid ga djece. A tako je želio da se isplače kao i mnoge druge muške glave u Bosni koje trpe i šute, skupljaju u sebi gorčinu i jad godinama, vjekovima, jedu sami sebe zbog svoje gordosti, zbog straha da će priznati poraz, zbog straha da će ispasti slabići. A plač im je potreban kao mehlem.
Kroz suze još dublje zaroni u sebe, prema svim svojim prošlim životima, prema svim odajama svoje nutrine gdje se nataložilo gorčine, straha, tlapnji. Taj talog se vremenom okorio, okamenio, kao sedimentne stijene. Zato je kopao dalje po sebi kao po nekom zapuštenom rudniku, ljušteći sloj po sloj. Dođe do mraka, dođe do nekih tunela u kojima je eho njegovih najdubljih tajni odjekivao nerazgovijetno.
U moru životnih mogućnosti, on je izabrao smrt. Zbog straha od kletve izabrao je smrt, jer se bojao prerane smrti. Odustajanje od djece nije ništa drugo nego smrt. I to najgora smrt, smrt koja traje godinama. I ta spoznaja ga pokosi, istog trena klonu, dah mu uspori. Jer on, koji je jurišao na neprijateljske mačeve kao ćoravi ovan, on o čijoj hrabrosti se pripovijedalo, je ustvari bio obična kukavica.
Strah da će ga njegova djeca ubiti, da će se njegov jedini život rano prekinuti, pedeset i više godina ga je vodio kroz život. I zato je smogao snage da izrodi djecu tek kad je vidio svoj kraj, kad je smrt zakucala na vrata, kad njegova djeca nisu više mogla da budu robovi kletve i da ga ubiju, jer je svakako već mrtav. A da je recimo, djecu izrodio kad je imao trideset godina, ta ista djeca su ga mogla ubiti kad je imao četrdeset pet godina, jer bi sa petnaest godina već imala dovoljno snage da mu zabodu nož u srce.
Negdje duboko u sebi osjetio je drhtaj, grč, i prepoznao taj strah koji je zatrpao s bezbroj izgovora i opravdanja koji su bili lažni i licemjerni. Izvor tog straha je bilo ono zlo, ona sumanuta sila koja je natjerala dva brata, njegovog amidžu i njegovog babu da se izbodu noževima iako su se do jučer zaklinjali jedan drugim.
Taj grč, ta nevidljiva sablja ga je zasjekla kad je vidio kako ta nevina djeca posrću i padaju po travi; kad je pomislio kako će bez njegove pomoći morati da gaze po trnju, da prolaze kroz međe i šikare koje ih čekaju u životu, kako će da se nose s Čovjekom koji vreba svaku priliku da ih zaskoči kao pilad koja naivno pijuču.
Tražeći izlaz iz te tjeskobe, pogled mu poče lutati po širokim prostranstvima Skopaljske doline, koja su se pružala lijevo i desno. Vidio je svoju glavu kako miriše poljsko cvijeće, nogu kako pluta Vrbasom, ruku kako dohvaća ašlamu, usne kako srču vodu s izvora, stomak na smetljištu prekriven crvima, odbjegle misli zalijepljene na ljiljanovom cvijetu, šumskom lišću, rosnoj travi, i osjećao da on nije samo ono što je njegovo tijelo i ono što se krilo u tijelu, u tim sedimentnim naslagama, nego da je njegov život, njegov svijet toliko razuđen i van njega da ga više nikakva sila, volja, snaga ne može sabrati i skupiti na jedno mjesto.
I ta razuđenost njegovog života, pobudi u njemu nove misli. On im se prepusti bez zazora i straha po prvi put u životu. Čak ih poče i šaputati sam sebi.
– A opet, šta ja imam s tom djecom, zar ona neće imati svoj život? Zar sva ljepota ovog svijeta nije sad i njihova? I čak im je možda bolje ako me izgube rano, neće im niko nametati svoj život. Neće im niko uskraćivati slobodu. Da, njihov život će biti iskreniji i puniji bez mene. Sami će sve naučiti.
I, zaista, čovjek samo sam može nešto naučiti u životu. Na svojoj patnji, na svojoj ljubavi, na svojoj mržnji, na svojoj ljubomori, na svojoj sreći, na svojoj usamljenosti. Samo ljubav koju sami spoznamo ima vrijednost, sve ostalo je prihvaćanje, a ne ljubav. Ljubav prema bližnjim nije ljubav, nego nagon za produženjem vrste.
A ljubav koja se rodi sama od sebe, ni iz čega, prema nekom s kim nikakve veze nismo imali do tada i koga smo sreli slučajno, ljubav koju ne možemo da ukrotimo, obuzdamo, da je biramo, ljubav koja nas zaplavi, koja nas potopi u beskrajni okean, ljubav u kojoj svaki trenutak strepimo, drhtimo, ljubav zbog koje postajemo nerazumni. Jedino takva ljubav ima smisla. I trenutak te ljubavi može biti vrjedniji od pet, od sto života u kojima smo prihvatili bezbroj ljubavi prema bližnjim.
I ta ljubav je pobjeda, a ljubav prema bližnjim, prema djeci, roditeljima je poraz ako je to naša jedina ljubav. Niti otac bira sina, niti sin bira oca.
A ja nisam htio da se izborim za svoju ljubav, jer me je bilo strah smrti, strah da će me moja djeca ubiti. A imao sam priliku da volim. I volio sam. Te modre oči, ta dva okeana u kojima sam se topio i sad titraju ispred mene. Ti tanki obrazi, taj nezemaljski osmijeh koji sam sreo davno nekada, prije pedeset i pet godina, i sad treperi pred mojim očima. Dao bih sad svoja tri života za taj njezin pogled, za tu suzu, za te oči, za taj dodir, za taj drhtaj. Tih dana sam proklinjao kletvu, umjesto da je zaboravim i prepustim se tim očima, tom drhtaju, tom treptaju…
Ali opet, kad bolje razmislim, izgleda ja nju nisam dovoljno volio. Jer da sam je tako volio, vjerovatno bih savladao to trnje prosuto po mom putu i toj kletvi se slatko nasmijao. I da sam je zadržao za sebe, zasigurno bih je već odavno zamrzio, jer ona bi bila moja tamnica, moj okov, kao i svaka druga žena. Ona bi bila žena koju bih trpio, a ovako je još uvijek volim. Barem ponekad, kad je se sjetim. Da, volim je, i bolje je ovako.
Ili je taj grč, ta bol negdje u meni, bila samo tjelesna. Ali ja ne želim da je priznam, ne želim da vidim svoje oronulo tijelo, pa toj boli dajem onostrani smisao radi utjehe, radi straha od truhljenja. Moguće je da je jedan dio mene umro, dio bez kojeg srce i dalje može da kuca. I taj sada mrtvi dio mene je nagonski nastojao da preživi pa me udarao iznutra, borio se za sebe. Grčevito se borio za još jedan tren života, kao i sve drugo što živi.
Da, to je opet strah od smrti. Strah od ništavila. Od nepostojanja. Zar je uopće bitno kako sam potrošio život, kako sam potrošio ono što je prošlo?! Ne, nije, sve što je prošlo, nebitno je. Izgleda, da ja tražim izgovor da još ovo života što je preda mnom proživim na što bolji način. Da nahranim svoju sujetu. Da se borim za svaki novi dan. Za svaki tren, ne misleći ni na djecu, ni na ženu, nego na te dane koji me čekaju. Da mi je samo još jednom taj dah, taj drhtaj, taj pogled, još jednom s nekom novom ženom…
I tako je Ahmet ronio po svojoj nutrini, kopao po tvrdim naslagama osjećanja i proživljenih trenutaka i šaptao ih sam sebi.
Ako bismo sve dobro protresli, čitav taj život kad je bio sam sebe svjestan, kad je istinski osjećao svoje damare, prostor i vrijeme oko sebe, mogao se svesti na dva-tri treptaja, na nekoliko uzdaha, a sve ostalo je bilo puko preživljavanje, prilagođavanje, sve ostalo je bilo prigušeno strahom.
U tom vrtlogu misli, koje su vrištale, plakale, smijale se, poskakivale, kovitlale se kao oluja koja čupa debelo drveće, Ahmet je uzaludno pokušavao da nađe neki sporazum sa samim sobom, da pomiri taj nataloženi čemer s onim što je bilo na površini. Bio je to uzaludni pokušaj da dođe do nekog smisla, do istinskog sebe. Uzaludni pokušaj da iz svog iskustva iscijedi neku mudrost. Bio je zbunjen, izgubljen, gore od novorođenčeta, kao da se vratio u fetus koji dahće i tupo zuri u beskrajna prostranstva nepoznatog.
Shvatio je da su proževljene godine, njegovo iskustvo, teret koji mu odmaže da pronađe smiraj.
U tom potopu, u tom nesmislu, vidio je slamku. Uhvatio se za nju. I opet počeo da šapuće.
– Bog. Bog me može izbaviti. Da li sam zaslužio? Ili sam ga se sjetio zato što me je opet strah? Strah od njegove kazne koja me čeka na Sirat ćupriji. Bože, smiluj mi se…
Ahmet je vjerovao u Boga na bosanski način. A to je kao da ste uvjereni da Bog postoji, ali taj Bog u Bosni i ne vidi baš sve, jer ne može On baš da zaviri u sve ove naše gudure. Ali kad je čovjek pri kraju života, onda i Bog mora da se malo potrudi, da se provuče kroz sve ove naše klance i kanjone, preleti preko polja i planina, da nas nađe u tom ubogom mjestu i da nas pomiluje, da nam se smiluje, da nam oprosti, jer mi smo ipak izdržali, živjeli smo taj život koji je On stvorio za nas, a i nije neki život. Šta bi On da se mi svi poubijamo? Kome bi bio Bog?
Život, smrt, Bog, smrt prije smrti, rana smrt, kasna smrt, ili možda šejtan zamrsiše Ahmetove misli u koloplet nedokučivih tajni. Misli su ratovale, milovale se, udruživale, ubijale jednu drugu, izlijetale iz nakupljenog taloga, čas veselo, čas tužno, čas kao i da nisu njegove nego podsvjesne aveti koje su konačno našle put iz njegove nutrine i zujale iznad njega kao roj pčela, svaka za sebe, a opet sve zajedno kao neko zamršeno klupko koje niko više nije mogao razmrsiti.
Život u strahu je kao da mrtvi živite. Strah od smrti umrtvi život. Smrt vreba od rođenja, zato je bolje zaboraviti je. I što više misliš o smrti, to manje imaš od života. Čovjek mora da stvara život, bez obzira na to što smrt voli da ga iznenadi. Život bez iznenadnih smrti, bio bi monoton, dosadan, tužan. Kad bismo umirali po redu, život bi nam bio neuredan. Iznenadna smrt je blagoslov. Draž je u iznenađenju. Jedino smrt zbog ljubavi ima smisla, sve druge smrti su glupe.
Najgora smrt je kad ste mrtvi, a smrt neće da vas povede sa sobom.
– Hoću smrt! Kraj. Ništavilo! – Ahmet toliko glasno to reče da ga je i njegova žena, koja se sada igrala s djecom i slugom na livadi, čula.
Tijelo zadrhta od pomisli da će sad umirati danima, godinama, da će gledati kako mu se tijelo suši, kako se kap po kap života cijedi iz njega i ostaju samo koža i kosti, i to srce koje usporeno kuca, ali kuca.
Uvijek mu je nelagodno bilo kad god bi ugledao starca koji mrtav diše, koji poput aveti zuri u nebo i traži Božju milost. Traži smrt.
Ti starci, čiji je pogled izbjegavao, pretvore se u prazne jutene vreće zalijepljene za krevet i suho dahću, dok se miris smrti širi sobom i zavlači u tu suhu vreću mjesecima, godinama, ali nikad da uđe u nju.
I dok on bude umirao, djeca će gledati to tijelo koje se pretvorilo u suhi, okorjeli uštipak i posmatrati ga kao neki suvenir kojeg će nekad u budućnosti nositi u svojim srcima.
Kako mu u misli ponovo dođoše djeca, on se sjeti kletve, sjeti se obaveze da oporuku ostavi. Prošaputa:
– Ne! Neću prenijeti oporuku, prekinut ću taj prokleti lanac. To zlo će živjeti dok ga ja, odabrani, prenosim, a kad se pošutim, kad ga zatrpam u svoju već zagađenu nutrinu, umrijet će sa mnom. Sve što je prošlo, mrtvo je. I moji sinovi će imati život bez tereta, bez strepnje, bez straha od kletve. I bez obzira koliko će trajati, hoće li se kletva ostvariti, hoće li će se u neko doba bratska krv proliti, dok budu živi, bit će sretni i stvarat će novi život, život bez straha. Život neopterećen prošlošću.
Da, spas je u zaboravu prošlosti.
Da, narugat ću se kletvi. Narugat ću se sebi, svima, kletvi i smijat ću se.
I tad Ahmet pogleda prema nebu, kao da ta kletva sjedi na prozračnom oblaku koji je lebdio iznad njega, i naruga se.
Žena ga pogleda i nasmija se. A onda i ona, imitirajući Ahmeta, pogleda prema tom oblaku i naruga mu se gledajući jednim okom prema njemu, a drugim je pratila kako se sluga veselo valja po travi sa sedam njezinih sinova i ljubi ih kao da su njegovi.
Tog dana Ahmet jedva svoje hromo, staračko tijelo dovuče do kuće. Koračajući poznatim putem ništa nije vidio, niti osjećao. Bio je prazan.
Kad je došao nadomak kuće, čuo je izvor pitke vode koji žubori, žubori, žubori…
Isti dan je legao u postelju. Na ormarić do kreveta postavio je suhu granu ginka bilobe i gledao je dva dana, a treći dan je dao ženi i rekao joj da je ubaci u vatru, da izgori kao i svaka druga grančica.
***
Sedam godina je proveo u postelji. Zurio u prazno. I misli su ga nakon godinu-dvije napustile. Tijelo se opet ponekad trzalo, a lice grčilo. U tom bunilu ponekad je mahao rukama, kao da nešto hvata, ili kletvu ili život.
A zatim bi mu na licu iz mrtve kože isplivao podrugljivi osmijeh, isti onakav kakav je blještao na njemu kad se rugao kletvi. I osmijeh je trajao, kao da se lice ukoči, zaledi, i nema snage da se vrati u prijašnji oblik.
Smrt je ćeifila, kap po kap.
I kad u tom tijelu ništa više od te zbunjene i prestrašene duše nije ostalo, srce utihnu.
A na licu mu se, s blago isplaženim jezikom, zaledi grčeviti osmijeh.
Kad su spremali njegov mejt, uzaludno su pokušavali da jezik vrate unutra i taj grčeviti osmijeh izravnaju – kao da se i mrtvo tijelo inatilo prokletoj kletvi.
Godinama poslije Ahmetove smrti, mnogi su govorili da su u dubokoj noći čuli kako nešto cvili iznad njegovog mezara.
Da li je to bila kletva ili mašta ljudi kojima se u strahu uvijek nešto pričinjavalo u greblju ko će znati.
Ali vremenom i ta priviđenja i cviljenja nestadoše.
