U Kvinsu nema seksa, Nataša Milović, Besna kobila, 2021.
Postavljen na granici između autofikcije i personalnog romana, U Kvinsu nema seksa Nataše Milović pokušava čitateljima ponuditi panoramski pogled na život u New Yorku iz pozicije legalne imigrantkinje koja, radeći po nekoliko poslova kako bi preživjela, stalno preispituje svoju odluku o dolasku. Ustvari, u ovom slučaju s odluka o odlasku u New York se podudara sa usudom ili srećom (nesrećom?!) – glavna junakinja je zelenu kartu dobila na „Zelenoj lutriji“. Igrala žena lutriju i izvukli je. Ko igra igru na sreću, mora da zna šta će s tom srećom kad je dobije (90), ističe ona nakon što početak života u Gradu postane sve samo ne srećna okolnost.
Roman je podijeljen na četiri dijela u kojima pripovijedanje teče užurbano, iz bogate iskustvene perspektive autorice romana, obogaćeno progovaranjem mladenačkim slengom – američkim i srpskim. Kako se naracija odvija u prvom licu, to jeste iz perspektive glavne junakinje, upotreba slenga doprinosi ekspresivnosti i dodatno pojačava bliskost koju možemo osjetiti sa bogatim iskustvom njenog života. Likove i odnose koje Milović stvara u romanu prepoznajemo iz priča drugih legalnih imigranata: smušeni i namćorasti cimeri, egoistični poslodavci i izrabljivači, neugledni ljudi po javnom prevozu, ekscentrični hipici i elitistički polusvijet. U Kvinsu nema seksa svojom strukturom podsjeća na dnevnički zapis jednog turbulentnog iskustva. Uzbudljivi, gotovo voajerski trenutak u kojem zadiremo u intimne misli i događaje iz života u svakom slučaju može potaknuti na čitanje knjige.
Nesumnjivo je riječ o zanimljivom iskustvu žene u četrdestim godinama, u New Yorku; ona o životu progovara iz pozicije akademski obrazovane osobe koja čisti stanove i javne wc-e, sa posebnim kritičkim osvrtom na kapitalistički uslovljene okolnosti – i svoje i tuđe države. Nataša Milović oštro i impulsivno kritikuje, i u isto vrijeme se odvažno suočava sa avanturom života u tuđini. U Kvinsu nema seksa je roman koji posjeduje neosporivi šarm, ponajviše zbog jasnog stava koji autorica iznosi o pojedinim stvarima. Ne razbacujući se slengom, Milović balansira između pisanja romana koji će biti čitak i razumljiv, a opet i kritički nastrojen prema vremenu o/u kojem se piše. Premda ova knjiga, posmatrano u cjelini, nerijetko zvuči kao ponavljanje fraza o slavnom New Yorku i sudbini svih onih koji su se tamo obreli, autorica mapira neke od važnih implikacija života u savremenom svijetu, a u okolnostima u kojima se našla žena koja čisti, maše na ulici četiri sata dnevno, usred zime, u kostimu Kipa slobode, i radi mnogo drugih poslova za mizernu novčanu naknadu.
U Kvinsu nema seksa je prohodan roman, iako problematične strukture. Nehronološko pripovijedanje nije samo po sebi problem, niti je fragmentarna struktura loša zamisao, ali se ovdje čini kako je za teme kojima se spisateljica bavi nekonzistentnost ipak mana, a ne prednost. Piši ovako kako meni pričaš, male slike, onako kako nadolaze, bez mnogo pravljenja plana (64), reći će prijateljica glavnoj junakinji romana. I, zaista, ona će pisati baš onako su se u njenoj svijesti gomilale slike iz raznih perioda životarenja po Queensu. U frustracijama i bijegu u ponavljanja, nerijetko će se izgubiti upravo onaj šarm koji knjiga ima u onim dijelovima u kojima je autorica fokusirana na intimne priče koje finalizira kreativnim komentarima na račun svog i naroda Amerike. Svaki povratak frazama u analiziranju nekog pitanja ili fenomena, nosi sa sobom rizik neobuhvatanja ukupnosti njegove suštine. Zato se nerijetko čitalac u ovom romanu može osjećati iznevjerenim ukoliko se polemiziranje o nekoj zanimljivoj temi (zašto nema seksa u Queensu?, osim što Queens nije Manhattan iz Seksa i grada) naglo prekine kako bi nastavlili slušati lamentiranje nad sudbinom naroda koji iz jugoslovenskih zemalja dođe u Ameriku.
Kada dođemo u Sjedinjene Države, shvatimo da skromnost nije vrlina. Zato prolazimo teško. Odgajani smo u skrušenosti, ne u laski i samohvali. To je kod nas sramota. Ovde je sve obrnuto, kao u ogledalu. Prošlost nam se podsmeva, a budućnost osmehuje. Mi plačemo u sadašnjem trenutku. (32)
Milović piše iz perspektive teatrološkinje i pozorišne producentkinje čiji je intelektualni domet gotovo pa suvišan u New Yorku. Ona kritički promatra naše i američko društvo, uviđa neke šablonske obrasce ponašanja i zaključuje negativnom intonacijom o sudbini čovjeka – bilo u New Yorku, bilo u Srbiji. Život je iznad svake struke, i što pre shvatiš da struka ne određuje identitet čoveka, već da je u pitanju totalni društveni konstrukt, tim bolje. (94)
Roman odiše iskustvenošću i (auto)ironičnim odnosom koji autorica ima spram godina provedenih na početku života u Gradu. Utemeljen je u određenoj dozi društvenog angažmana, i nije podlegao trendu neutemeljenog aktivizma. Milović ima šta da kaže, i to čini jasno i glasno. Dijelovi romana u kojima junakinja konfrontira ironiju života u Srbiji i Americi su zanimljivi i važni jer čitatelju/ici pružaju pogled iz unutrašnjosti na fenomene na koje smo se u velikoj mjeri navikli i prozvali ih za normalne pojave, iako to oni u svakom slučaju nisu. Za jedne su tradicionalne navike ono što je za druge nezamislivo, i obrnuto. Život u New Yorku spisateljicu nagoni na razmišljanja o razlikama u odrastanju, braku, odnosu prema poslu i drugim ljudima, razlikama između naroda sa dvije strane svijeta.
Možda još uvek mogu da se zaposlim u nekom kol-centru u Srbiji ili da radim iste ove poslove kod kuće. Zašto u Americi? A onda se setih da se jednom i jesam prijavila u nekoj našoj takvoj firmi i da me nisu primili, jer je to zanimanje tradicionalno rezervisano za nepismene ljude i, recimo, Romkinje. Kod nas tamo isključivo žene čiste, a na Zapadu — svi. (…) Kada sam čitala Zimski dnevnik Pola Ostera, dosta sam razmišljala o odrastanju u ovdašnjim uslovima. U potpunosti je drugačije od našeg odrastanja, kao što je drugačija i veza s roditeljima. Možda mi je zato najsnažnija bila priča o Osterovoj majci. Razmišljala sam kako se ovde u Americi žene ne kako brzo odluče na razvod, dok naše žene, za dobrobit svih strana sem njih samih, znaju da dugo sede u pogrešnom braku. A i kad se razvedu, umre im novi partner pa ostanu same. (160)
Roman je dinamičan, gotovo izuzetno filmičan. Nakon života u Queensu, junakinja sa partnerom kojeg poznaje nešto više od mjesec dana odlazi u Swan Lake, „tamo gde se Vudstok održao šezdeset devete“. Milović to poredi sa izbavljenjem kojem su težile tri sestre u Čehovljevom komadu Tri sestre. Kao što na kraju drame junakinje viču: U Moskvu, u Moskvu!”, ne bi li se izvukle iz ruske nedođije, tako ja u sebi govorim: „U šumu, u šumu!”, dok predgrađa blede, ostaju za nama, kao i sva ona svetla koja se, sva sreća, po danu ne vide. Ako uspeš ovde, uspećeš bilo gde. Uspeti u zatvoru znači samo jedno — pobeći iz zatvora (205).
„If I can make it here, I can make it anywhere“, pjeva Alicia Keys u Empire State of Mind, a pjevuši i junakinja romana U Kvinsu nema seksa. Ostaje pitanje o tome da li je junakinja doživjela neku promjenu ili se jednostavno prepustila životu u drugom dijelu istog grada koji je dobar ako si turist, ali ne i njegov stanovnik. Je li kraj odiseje glavne junakinje pomirenje sa životom legalne imigrantkinje kakvo, sa žestokim tonom kritike, ipak nismo očekivali?
Junakinja koja je pokazivala potencijal pri pomicanju patrijarhalnih granica u svojoj borbi za egzistenciju, uviđajući brojne pogreške svijeta oko sebe, za bijeg iz zatvora bira život shvaćen kao repliku holivudskog hepienda. Čitanje romana U Kvinsu nema seksa tako završavamo pomalo razočarani, ali sa zaključkom kako je Nataša Milović ipak uspjela jasno progovoriti o značajnim i aktuelnim temama iskustva u specifičnim životnim okolnostima.
Preuzeto s: PEN BiH
