ČITANJE (U)SEBI: Suzana Džuver, „Riblja kost“, Enklava, 2023.
Knjiga poezije „Riblja kost“ Suzane Džuver autorski je suvereno i ujednačeno pjesničko ostvarenje, koje svojom stilskom jednostavnošću nastoji vratiti jezik onim njegovim primarnim oznakama. Ogoliti ga do početnih značenja, kako bi se iz toga stvari i događaji imenovali i označili iznova. Već na samom početku ove knjige jasno je da da je posrijedi koncepcijski zaokružen rukopis. Poezija Suzane Džuver u početnim kartama otkriva čitaocu da pjesnički subjekt unutar knjige nastoji iznova naučiti disati, nakon prekida stvarnosti i cijepanja svega poznatog uzrokovanih gubitkom – smrću oca. Taj motiv refrenično se vraća kroz cijelu ovu knjigu, budući da su nužnošću gubitka dodirnuti svi drugi aspekti života. Počevši od lajtmotivskog citata, na početku knjige, u kojem autorica navodi riječi Silvije Plat:
Plutam u vazduhu menjajući oblik
Čista poput ledenog okna. To je dar.
očevidno je da se grčevito želi osloboditi tereta tijela, koje pritisnuto potištenim umom pati. Otuda i tijelo i um, poput riblje kosti moraju biti sržno ogoljene da bi se razumjeli, da bi se iznova naštimali, podesili na frekvencije koje egzistenciju čine podnošljivom.
Knjiga je podijeljena u tri poglavlja „Zadržavanje daha“, „Odbrojavanje“ i „Nedostatak kisika“ čime se, vidjeće se iz cjelokupnog teksta „Riblje kosti“, gradacijski jasno naznačava njena unutrašnja atmosfera i intenzitet, te zaokružuje kompozicijska struktura same knjige. Prvo poglavlje registarski svijet promatra iz, uslovno rečeno, retrospektivne perspektive djevojčice. Taj se glas mijenja i prepliće, a u naredna dva poglavlja vremenska os se pomijera ovisno o emotivnom intenzitetu osjećaja gubitka. U jednom trenutku pati djevojčica iz sjećanja, u drugom mlada žena u sadašnjosti koja se beskompromisno sudara sa stvarnošću, ljubavima, strahovima, depresijama, izgubljenostima, pada, ali iznova ustaje i bori se. Već u početnoj pjesmi „Crtež iz vrtića“ vidimo tu stalnu čežnju i izmicanje: „Iz četiri glave rastu ruke/kao da sam još tada znala/zagrljaji biće jedino u mislima/“. Zatim u „Pucanje kalipara“: Snove lovim bez oružja/dozvolu za korišćenje izdaje psiholog; (…) Kada zaspim/ujutro opet moram da ubijem oca/; Iz snova iskačem/oštrim trzajem koljena/“; ili u stihovima pjesme „Sto bez čela“: „I dalje utiskujem prste u plastelin/otisci su dokaz/živa sam/“.
U toj nemogućnosti da se uspostavi jedinstvo između onoga što je bilo i vremena sada, sa neprestanim dojmom napuštenosti i usamljenosti, pjesnički subjekt svu svoju nadu polaže u jezik. On uz smrt kao sveprisutnu svesadržateljicu svega predstavlja ključnu motivsku preokupaciju poezije autorice Džuver. U pjesmi „Nestabilna konstrukcija“ nailazimo na pitanje jezika kao jedinog prostora osjećanja sebe: „Kada govorim o poreklu/kažem da sam nastala iz jezičkih smrti/; Rođena/kada je tata slovu j odrubio glavu/sačinjena sam od dijaktiričkih tačaka/;Pojavljuju se kao mladeži na telu/povezujem ih prstom/da se ne bi raspršila/;“ a u pjesmi „Preobražaj“ smrt se prepliće sa prvotnim jezičkim iskustvom: „Prvi put sam ugledala slova/na neplaćenim računima i grobljima/“.
Budući da figura oca više nije prisutna u životu, poniranjem u jezik nastoji se nadomjestiti gubitak, ali istovremeno sa time i propitati granica vlastitog tijela. Evo kako je to u pjesmi „Žena žica“: „Kroz mene se kreću elektroni/moja izolacija je koža/; Plašim se ogrebotina/a stvaram ih“; ili u pjesmi „Call Dr Hodred“: „(…) Moje telo je vitraž/ali me nećeš pronaći u hramovima/svetlucam kao ukras na prozoru/tuđe sobe/“.
Pjesnički subjekt u knjizi kao da opetovano odbija prihvatiti tjelesnost, samopovrjeđivanjem se dotiče sebe kao predmeta iz kojeg želi izazvati bilo kakvu reakciju prihvatanja, kao da je sa smrću drage osobe iščezla i samospoznaja o svom tjelesnom. Stoga se cjelokupna spoznaja sebe, neuroze, strahovi, ljubavni odnosi i seksualnost, odvijaja u toj potrazi za načinom da se tijelu vrati njegova narušena autonomija ili bar ona iluzorna, ali spasonosna ugodnost u vlastitoj koži. Stihovi pjesme „Oscilatorna kretanja“ na uspješan način sažimaju to osjećanje nemoći pjesničkog subjekta da ostvari ljubav i poveže svoje tijelo sa emocijama: „Tvoj dodir/uzletanje ljuljaške/u stomaku/; (…) Uskraćuješ mi naglo zaustavljanje lifta/na poslednjem spratu/nebodera; u meni/; Čežnja i nedoživljen orgazam/staju u želudac (…)“.
Autorica tražeći vlastiti jezički izraz bira iskrenost, zaobilazeći time često prisutna generacijska preglumljivanja i angažmansku narativnost mlađih pjesnikinja i pjesnika koja poeziju svodi na anegdotalnost. Jer da bi se do nečega stiglo u poeziji mora se krenuti ne od one emocije koju nam je neko ispričao da je osjetio, već one koju smo mi sami osjetili. To znači, iako su teme i leksika, manje-više, u svakoj generaciji slične, ono što tvori osobnost jedne poetike jeste dolazak do vlastitog jezika kojim će se na najpodesniji način moći izraziti sebe, osobni doživljaj i emotivno postojanja. Dakako, iskrenost podrazumijva mogućnost da se stvarnost tretirana u poeziji sagleda i propita izvan nje same, u jeziku koji u jednom trenutku zapravo jeste jedina misao i jedini osjećaj tjelesnosti. Pri tome se ovdje ne misli da je posrijedi poezija koja bilo šta transcendentira, naprotiv ona nudi brutalna suočenja sa životom, ali je u tome vješta izmaći se korak unatrag, ironizirati i kad najviše boli, izbjegavati svaki vid patetičnosti i opšta mjesta. Zahvaljujući tome postiže se jezička deautomatizacija koja poeziju autorice Suzane Džuver čini svježom, oslobođenom robovanja istrošenim oblicima i formama, čime se i sama upotreba stilskih figura oneobičava i izlazi iz okvira ponavljanja već viđenog.
Moglo bi se reći i da „Riblja kost“ izbjegava u svojoj suštini i svaku vrstu rodne kategorizacije. Kada to kažem, mislim prije svega da poezija Suzane Džuver nije nastala prevashodno iz potrebe da se iz feminističkog rakursa aktivistički nešto kaže, već iz potrebe da se u jeziku nađe najbolji mogući način da se artikuliše ono što jeste položaj, perspektiva i život jedne mlade žene u okvirima suženih patrijahalnih normiranja. U tom smislu, ova autorica je vrlo jasna i direktna, ali ne polazi od pamfletističke nakane da se uzvikne parola ili opsuje, oslobođenje žene ovdje se dešava na onom suštastvenom nivou povezivanja sa jezikom samim, sa njim kao izvorištem i utočištem svega, za njim kao skloništem pred nemogućom stvarnošću koja guši, koja stvara nelagodu vlastite kože i tijela. Daleko od toga da se ovdje proklamira bilo kakvo problematiziranje važnosti aktivističkog progovaranja o pitanjima patrijahata i roda, i svih pripadajućih borbi na tom polju, ali za književnost je pored snage same teme koja se obrađuje nužno da u samom jezičkom polju traži načina kako saopštiti ono što su neuralgične tačke egzistencije i svijeta u kojem se ona odvija.
I djevojčica, i dama, i amazonka, i uplašena srna, i razočarana žena i zaljubljena žena, sve nijanse ženskog, oslobođene, u slojevitom propitivanju sebe prepliću se kroz knjigu „Riblja kost“. Na koncu, sve navedeno ni u jednom trenutku ne proklizava u sferu patetičnog, naprotiv Suzana Džuver domišljatim autoironijskim obratima unosi u svoju poeziju svijest o važnosti pobune bića, najprije protiv sebe, a potom i protiv svih normiranosti našeg svijeta. Stihovi pjesma „Neposlušnost“ to pokazuje u najboljem smislu: „Karmin u džepu/jedino oružje/; Ja sam žena samoubica/; Očekuju da budem domaća životinja/ne znaju da me privlači druga strana ograde/; Mažem usne/ruž je eksploziv u ruci teroriste“.
